998. kava
Kava. “Skuhaj mi jednu tursku, molim.”
Taru je iz transa tipkanja na računalu prenuo glas njene šefice. Dovršavala je dokument o vrijednostima poduzeća na kojem je predano radila ova dva hladna mjeseca. Iako je iz sveg srca željela dovršiti još tih nekoliko rečenica, znala je da joj nema druge.
Šutke je, kao i uvjek, ustala i uputila se prema maloj kuhinjici po još jednu kalvariju za taj dan. Naučila je iz mnogo primjera da nema vajde od asertivnih molbi. Neko je vrijeme čak nakon ručka izbjegavala vlastiti ured u nadi da će si ova konačno sama skuhati svoju kavu.
“998.” – rekla je Tara u sebi dok je vadila malo električno kuhalo. “Devetsto devedeset i osma kava koju kuham.” – dodala je, vadeći kavu iz ormarića.
Bzzzzzz.
Aparat za napitke koji je u sebi krčkao već spremnu kavu, zujao je kraj nje kao da joj se ruga. Bzzzzzz, gubitnice. Bzzzzzz.
“Zašto naprosto ne može stisnuti jedan gumb? Jedan gumb i kava je tu.” – ključala je Tara u sebi dok je kava u lončiću radila isto.
Podigla je lončić s elektroničkog postolja da se kava umiri. Miješala je kavu energično kao da joj je taj nesretni električni lončić osobno načinio veliku uvredu. Dodala piknicu hladnog mlijeka za koje se uvijek potajno nadala da je ukiseljeno.
Na putu do ureda namjestila je isti takav ukiseljeni osmjeh kakav je priželjkivala mlijeku i ostavila kavu šefici na stolu. Ova je upravo davala upute mobitelom za nekakav PR:
“Napiši da su naši djelatnici naša najveća vrijednost i temelj našeg uspjeha, znaš već sve kako ide..” – srknula je kavu, napravila grimasu i Tari oblikovala jedno nečujno “više mlijeka“.
Trebalo joj je desetak minuta da se ponovno skoncentrira.
Vrući tuš
“Želio bih iskoristiti ovaj trenutak da zahvalim našoj Tari na predanom radu. Zbog tebe danas slavimo akviziciju novog klijenta. Taro, da nam ti nisi uskočila kad je trebalo, ovaj sastanak bi izgledao dosta tmurnije.” – član uprave društva se uz osmjeh naklonio prema Tari na sastanku pred cijelim menadžmentom.
Desetak je prisutnih ljudi s osmjehom mrmljalo pohvale u njenom smjeru, a dale su se razabrati riječi poput “velik potencijal” i “bit će nešto od tebe”.
Tara nije stigla niti nakratko uživati u ovoj, njoj važnoj, pohvali. Nije stigla niti reći brzinsko “hvala”. Osjetila je hladni dodir keramike popijene šalice za kavu kako ju gurka da ju ode ponovno napuniti.
“Tako, dakle. To je to.” – pomislila je Tara.
“To će biti ta tisućita šalica kave koju ću skuhati. Pred svima. Pred očima cijelog menadžmenta pokazat će gdje je moje mjesto.” – hujalo je njenim mislima.
Čini se da su i ostali primijetili taj trenutak jer je cijela dvorana zašutjela.
Tara se više nije trudila namjestiti ukiseljeni osmjeh. Naprotiv, naglo je ustala, odmarširala do aparata za kavu, stisnula taj prokleti gumb i tresnula šefici kavu iz aparata o stol.
Kapljice kave su se kotrljale niz plastičnu čašicu, a vrela tekućina je isparavala bijes obiju žena koje su se preko nje gledale ravno u oči.
Vatromet u glavi i kava
Iduće je prijepodne Tara otrpjela ozbiljan razgovor.
Neozbiljno ponašanje, kaže šefica. Ne vladaš vlastitim reakcijama. Djetinjasta si. Premlada da shvatiš što si sebi napravila. Neiskusna. Tako se ponijeti pred svima, strašno. Izgubit ćeš sve preporuke.
No, Tari je bilo potpuno svejedno.
Jedino što je u njenu životu sada bilo važno je čvrsta odluka da tu, tisućitu kavu, naprosto nikada neće skuhati. Neće i gotovo.
Pa makar dobila otkaz i makar ova svim poslodavcima u državi razglasila da je luda i neuračunljiva.
Neće, makar joj propalo 5 godina rada i karijere. Žvakat će stiropor, ako treba, i spavati na ulici prostirci za yogu koju je kupila prošlog Božića ne bi li pronašla mir u yogijskim asanama (nije ga pronašla), ali tu kavu skuhati neće.
Zdravkić
Dok je tako bauljala hodnikom, pojma nemajući što će i kako dalje sa životom, u kuhinjici ju je dočekao član uprave. Onaj isti koji joj je s osmjehom čestitao na doprinosu pri akviziciji novog klijenta. Tara je znala da se ovdje nije našao slučajno. Čekao ju je, a to se vidjelo po njegovu nespretnom položaju ruku kojim je nastojao izgledati opušteno.
“Bok, Tarice…” – nervozno ju je pozdravio.
“Bok, Zdravkiću.” – odgovorila mu je, iako mu je do sada govorila “Vi”. Momentalno je požalila i oblilo ju je crvenilo.
Zdravko se lecnuo, ali je prihvatio Tarin novi stav.
“Znaš, htio sam ti reći… mi smo na tvojoj strani.”
Tara je šutila.
“Znaš, ja sam dugo radio kao psiholog. Nije ti ona neprijatelj. Nije ti ni kava neprijatelj. Razmisli malo o tome.”
Ogledalce, ogledalce…
Dok se Zdravko udaljavao iz kuhinjice, nijemo sam gledala u pred sebe. Moj odraz u staklenom ormariću za šalice kave prelijevao se i polako iz odraza djevojke u kasnim dvadesetima poprimao obris lica djevojčice.
Malena ja, zajapurena u licu, guram pedale bicikla u jednoj od kvartovskih dječjih utrka. Obožavala sam vjetar u kosi. Zvuk pobjede u utrci. Obožavala sam slobodu, kretanje, viku, dreku.
“Što tako drečiš” – govorila bi mi baka, dok bi me za nadlakticu vukla kući na večeru. “Ne priliči djevojčici.”
Baka je bila jedna od onih koja je ustajala prije svih. Palila bi peć u kuhinjici kako bi se do 7 ujutro ugrijala za sve ukućane. Dočekao bi nas miris kave, a nitko od nas nikada se nije pitao odakle je dolazila. Kao da se sama nacrtala na ploči za kuhanje.
Ljudi smo, dogovorićemose
Tara je tu noć provela roštiljajući se u krevetu i smišljajući što će sve reći. Kako će se postaviti, što će učiniti? Otići ili ostati? Je li drugdje bolje? Što će mi mama reć ako dam otkaz?
No, sve je njene komunikacijske muke šefica riješila sljedećeg jutra.
S pobjedonosnim smješkom na licu rekla je: “Taro, sve ja to znam. Prekipilo ti je, dosta ti je, blabla, naporno si radila, želiš se razvijati dalje u životu, bli bla blo, sve sam te priče čula.”
Teatralno je otvorila vrata ureda i uskliknula:
“Ovo je Sara!”
Tara je nekoliko puta trepnula prije nego joj je sinulo.
“Uprava nam je odobrila jednu juniorsku poziciju!” – Šefica je veselo nastavila cvrkutati.
“Evo, ako možeš, Taro, pokaži Sari gdje je skener i malo joj pokaži kuhinjicu.” – šeretski joj je namignula.
…
Tara je u kuhinjici pokazivala što i kako s lončićem. Izvadi lončić, jedna puna žlica kave, ovoliko šećera, ovoliko vode. Pusti da zakipi, kad se krene dizati makni s postolja. Onda vrati. Miješaj. Tako, dosta. Ovoliko mlijeka. Previše.
U sebi je imala gorak okus dok je u mislima izgovarala:
“1…”
Važnost ove teme prepoznao je i portal Women in Adria te je, inspiriran ovom pričom, objavio i ovaj članak.
